3.12.17

Ribe se love udicom, a ljudi rečima

Kada sam u knjizi koju upravo čitam došla do rečenice: "Gurnula sam ih u fišek bridom šake." zastala sam i zapitala se kada sam poslednji put izgovorila, upotrebila, čula, pročitala reč "brid".

Nisam mogla da se setim.

Od tada dosta razmišljam... o svim onim rečima koje postoje, a koje nismo naučili... o svim onim rečima koje smo naučili, ali smo prestali da ih koristimo... o svim onim rečima koje koristimo, a da toga uopšte nismo ni svesni... i, najvažnije od svega, o rečima koje bi trebalo da postoje, a nismo ih stvorili.

Koje reči?

Reči kojima bismo imenovali cvetove, a da njihova imena ne zvuče kao nazivi lekova kojima se leče tropske bolesti, kao psihijatrijski poremećaji, ili kao pojave u astrofizici.

Reči kojima bismo imenovali cvetove, a da ne stvaramo veštačke sintagme koje imaju tako malo veze i sa biljkom i sa našim jezikom, ali, hej, zvuče moderno i imaju poželjni anglosaksonski dašak.


Takve reči.















Ageratume, goruća ljubavi (Ageratum houstonianum), oprosti mi, ali ni prisutni se ne izuzimaju.



  

Nema komentara:

Objavi komentar