4.1.20

Zimi o letu - sećanje šesto

Vicoli di pietra

Stari sam grad po prvi put obišla te tople septembarske večeri. Već je pao mrak, ali uske ulice oivičene kamenim kućama i popločane kaldrmom sijale su poput neba obasjanog zvezdama zahvaljujući lampama u obliku otvorenih kaveza što su, ukrašeni pticama i cvetovima, visili sa razvučenih električnih žica i širili svetlost na okolinu na tako prepoznatljiv, italijanski način.



Na malemom gradskom trgu van domašaja najveće gužve i galame, u sasvim skromnoj saksiji postavljenoj uz sam zid, poput, s drugog kontinenta pristiglih, putnika namernika što su zastali da predahnu, 
skutrila su se dva busena teksaškog zvona, tako raskošno lepih latica da i nehotice privlače na sebe svu pažnju.



Tamo sam upoznala prerijsku ružu.



Nema komentara:

Objavi komentar