1.2.20

Ruža i mirta

"Naravno da je dan na terenu bio velika stvar u mojim nedeljnim pismima kući, pa sam se dao u opisivanje krajolika, iako to nisam često činio. Pisao sam ocu o močvarama, o divljoj mirti i mekoj mahovini što su posvuda rasle, o nestabilnom tlu preko kojega je trebalo da postavimo željezničke pragove i šine."
"Rođaka Filis", Elizabet Gaskel



U južnoj Evropi, na području oko Mediterana, na sunčanim i toplim mestima rastu impresivni zeleni grmovi, prepuni raskošnih belih zvezdastih cvetova, u isti mah i opojnog i prijatnog, osvežavajućeg mirisa, što podseća na narandžu.

To je mirta (Myrtus communis), biljka koja je kod starih Grka imala božanski status i pripadala dvema boginjama, Afroditi i Demetri. Probirljiva Afrodita, boginja lepote, od svih je biljaka odabrala samo dve: ružu i mirtu da budu simbol sklada lepote i besmrtnosti.

Rimljani su je povezivali sa boginjom Venerom i sadili je u vrtovima da osigura mir i ljubav među supružnicima.

Kasnije su sitni beli cvetovi simbolizovali čistoću i smirenost device Marije, a njihov slatkast miris njenu milost i ljubav.

Jevrejska tradicija smatra da je mirta poslednja postojeća biljka koja ima miris mitskog raja iz kojeg smo prognani, pa nas stoga podseća na to šta smo izgubili. Možda je baš zato Jevreji smatraju jednom od četiti svete biljke.




Nema komentara:

Objavi komentar