9.3.18

Od konopljike do erike

Evo me (nas) na 201. stepeniku.

Kada se osvrnem iza sebe, vidim dve stotine biljnih cvetnih bića, od kojih veoma veliki broj nisam, do prošlog aprila, ni poznavala. A rasla su svih ovih godina (neka povučeno i skromno, neka drčno i napadno) svuda oko mene. Rastužuje me pomisao da sam protraćila silno vreme u neprimećivanju; teši me mudrost da Nikada nije kasno da se stvari promene.

Kada pogledam ispred sebe, samo naslućujem šta me tamo čeka: kakvi susreti, kakva iznenađenja, kakva prirodna čuda, kakva lepota. I s radošću hrlim svemu tome u susret.

Kada obratim pažnju na stepenik na kome stojim, shvatam da na njemu raste biljka čijeg sam prisustva postala svesna tek pre mesec dana, početkom februara, kada je procvetala sasvim sitnim svetloružičastim duguljastim visećim cvetovima sakupljenim u grozdaste cvasti okružene podjednako malim igličastim listovima, tik iznad tla, na mestu pored kojeg prolazim gotovo svakog dana, čak nekoliko puta.

A kada je nedelju dana kasnije, na samom kraju blage zime pao, tada već uveliko, neočekivani sneg i na ovaj maleni rascvetali grm, postalo je jasno da ne pada sneg da pokrije breg, niti da svakoj zveri otkrije trag, već da zimocvet svima u usnelom, neuglednom okruženju razbije  melanholiju i pokaže svoju blistavu lepotu.





















Nema komentara:

Objavi komentar