19.1.20

Podne. Bonifačo. Ulice

Napuštam mirno more u luci pokušavaju da dočaram sebi kako to izgleda kada za vreme jakih vetrova ribari ne mogu da isplove iz luke zbog velikih talasa i jake struje.

Polako se penjem ka gornjem gradu, po kome je Bonifačo dobio ime "Tvrđava na steni". Prolazim kroz veliku gradsku kapiju i stižem u svet gde me čekaju antičko utvrđenje, kapele, rimski bunari, kaldrma i žagor turista. 

Upozorena na vatrene meštane i njihovo insistiranje na dobrom vladanju u saobraćaju, obazrivo se krećem uzanim živopisnim uličicama držeći se hlada visokih kamenih kuća.



Sledeći preporuku hitam ka rubu grada i groblju mornara, mestu krajnje interesantnom na jedan dosta uznemirujući način, odakle se pruža nestvaran pogled na moreuz i vodu boje tirkiza.

Toplo je. Mali restorani sa svim strana mame me svojim stolovima postavljenim na trotoarima, tik uz ulicu, okruženi cvetnim lejama.



Gladna sam. I onako bi se teško mogla odlučiti koja je najbolja evropska kuhinja: francuska ili italijanska, a sada se nalazim se na mestu gde se one prepliću.

Biram krčmu po intuiciji. Sedam uverena da promašaja, na ovom mestu, u ovo vreme, pod ovim nebom, ne može biti. I konobaru što mi objašnjava meni ispisan kredom na maloj drvenoj ploči naručujem Plavi patlidžan na korzikanski način i pivo od kestena.



Rečju "uživam" ne opisujem ni delić onoga što osećam.



Nema komentara:

Objavi komentar